Vođa tima nije definiran ni dekretom ni odlukom. On je najčešće neformalno prepoznat od članova tima kao najbolji i najpouzdaniji od njih - lider. Da bi se postiglo ispravno funkcioniranje tima, vođa bi tima trebao inspirirati članove tima na kreativnost i inovacije. On bi morao znati uravnotežiti stupanj kontrole i samostalnosti svakog člana tima da bi tim funkcionirao optimalno. Neophodno je da su takve vođe i sami aktivni, energični i predani zadatku kojeg izvršavaju. Inspiriranje tima ni u kom se slučaju ne postiže agresivnošću i bukom.
Često timovi radeći na svakodnevnim konkretnim zadacima gube viziju i smisao vlastitog postojanja. Jedan od osnovnih zadataka vođe je dati članovima tima širu perspektivu tima koja će osigurati vlastiti doprinos svakog pojedinca u dostizavanju viših ciljeva organizacije, a ne samo pojedinačnih zadataka.
Glavni zadatak vođe tima je dati jasne i realne ciljeve timu. Timovi često griješe jer članovi tima:
• ne vjeruju u ispravnost ciljeva;
• ne razumiju što se očekuje kao krajnji rezultat;
• ne vjeruju da je krajnji rezultat dostižan .
Česte su pogreške postavljanje dugoročnih, širokih superciljeva. Ista je pogreška i definiranja prevelikog broja ciljeva. Uspješni timovi postavljaju ciljeve za duži rok, ali žive i djeluju u sadašnjosti. Ambiciozni superciljevi bi se morali razbiti u kratkoročne i to ne duže od 6 mjeseci. Srednjoročni bi trebali pokrivati periode od 1 - 3 mjeseca, a kratkoročni ne duže od 1 mjeseca. Radeći sa kraćim periodima, tim kontinuirano može dobivati svježe ciljeve, što će ih držati budnim i motiviranim. Kratkoročni ciljevi također dozvoljavaju uvažavanje promjena: tehnologije, znanja, ...
U pre-timskoj eri uloge u organizaciji bili su jasno definirane - ljudi su postavljeni u organizacijske funkcionalno orijentirane "kućice". Danas, tim se bazira na višefunkcionalnoj interakciji, a ne na pojedinačnim zadacima. Od svakog se pojedinca u timu očekuje komunikacija, koordinacija i kooperacija sa ostalim članovima tima u cilju postizavanja zajedničkog cilja. U okviru tima postoji puno više slobode. Centralno pitanje nije definiranje pojedinih zadataka, već opsega odgovornosti.
Prilikom delegiranja zadataka potrebno je poznavati:
• cilj zadatka;
• precizan rezultat zadane aktivnosti;
• standarde kojih se treba pridržavati (i to jasno obrazložiti);
• stupanj slobode i nivo ovlaštenja;
• raspoložive resurse;
• etape i rokove.
Vođe trebaju imati vještinu poklanjanja pažnje (raspoloživost, razumijevanje i povjerenje), vještinu praćenja (slušanje, postavljanje pravih pitanja), vještinu prepoznavanja sadržaja (interpertacija i sumiranje osjećaja i razmišljanja).
Ako netko napravi nešto dobro, neka to svi znaju. Ako je loše, dajte primjedbu, ali sa pozitivnim naglaskom:
• korigirajte članove tima onda ako će to unaprijediti buduće performance;
• korigirajte njihove greške odmah;
• dajte negativnu povratnu vezu privatno;
• usmjerite se na rješenje, ne na problem;
• završite razgovor u pozitivnom tonu;
• prepoznajte napredak kada se dogodi.
Recite: “Na osnovu vašeg znanja i iskustva, pronađite najbolji način kako da riješite ovaj konkretni zadatak”. Da bi bili jasniji prilikom definiranja ciljeva, morate timu zadati realne granice zadatka, očekivane rezultate, vremenski okvir, ovlaštenja i odgovornosti i razlog (kupca).
Vođenje tima je dijametralno suprotno vojnom načinu zapovjedanja. Vođa tima nikada ne zapovjeda svojim kolegama da “odmarširaju” na točku X. On će to napraviti sofisticiranije: prvo će im reći zašto treba otići na točku X, a onda će im predložiti da pronađu najbolji način da dođu do nje. Ljudi znaju smisao i sami su odgovorni za izvršenje zadatka.
Nema komentara:
Objavi komentar